U snu sam
Budna sam,a srce mi spava.Telo mi umorno, dusa je bolna al' puna!
Sanjala sam;kako izvrcem neku pocepenu torbu ispred hiljadu ociju,
Svi nemi, niko ni glas da pusti,a ja vicem;
Hocu da oteram te utvare od mene, da budu sto dalje od moje torbe,
Znam,u njoj ima neceg sto je tako krhko,ranjeno,bolno i zelim da ga nekome dam,
Nema toga,a osecam njegov duh kako vija nadamnom.
I znam...cekaju da im podarim stotinu nevaznosti koje nosim.
Ruke mi vezane i drhte...strah me je da zavucem prste unutar provalije koja zjapi
iz rupa torbetine!
Sokolove oci su uperene u mene,i skilje,pa se sirom otvore.
Grabim nesto nalik na oblak...crveno,puno rupa, mnogo rezova!
Spajam dlanove ,nezno ga drzim i opet vicem;
Evo ti Sokole...ovo je tvoje.
Raznesi si ga po ovom sivom nebu,
Ispusti ga u more,ili na neki vrh daleke planine,
Neka se jos neko nahrani njime
Ako sta ostane,zakpa neka bude
Za necije pocepane snove.