Ne mogu ...
Izvinite me...
Ja ne umem de se odvajam ili uklapam
u norme,nacela ili vec kako se to zove?
Ne umem ni reci da sastavim,za jednu malu zahvalnost
sto mi zivot daje,a niti da lepu rec kazem,
onome,ko zali za nekim, necim,za ono sto se samo zivot zove.
Tek samo u prolazu,"ukradem" od vas po neku rec,misao,
al' ne i ideje.
Jer sta bih ja sa njima,kad se ne uklapaju u moj smisao zivljenja?
I nemam vise vremena za neke velike uspone a ni padova!
Volim u podvecerje posle napornog dana ,
da se ugnezdim u ovu moju fotelju i procitam sta narod pise.
Pocesto zadivljena tudjim mislima,uzdahnem i zamisljam;
Taj lik...
Kako sedi,zagledan u jednu tacku,
Mozda nesvesno gricka donju usnu,il' poluzatvorenih kapaka gleda
kroz prozor,ili sa neke terase,prve jutranje zrake.
Mozda kroz tamnu noc,u daleke zvezde,i tako budan sanja,
neka daleka putovanja,njima drage ljude.
Svasta , ja tad zamisljam...
Al' ne mogu da kazem koje najbolji u necemu,
Kad znam,da su mnogi pisali u trenutnom raspolozenju
ili nekom pogresnom danu.
Mogu jedino da kazem,da svako od vas mi pomaze;
Da ucim,da ne zaboravim moj jezik i moje ljude.
Izvinite, ja ne zelim da pravim razlike!