Fleke
Svakog juna osecam jak miris lipe! I secanja navru k'o nabujale reke..Secam se,jedne stare lipe u dvoristu dede Voje,koji je svu decu iz sokaka okupljao u njegovom dvoristu.Bas ispod te lipe,smo se igrali:laste prolaste,trule kobile,i natezanje nekog kanapa.Znao je i on,da okrene stap i natera nas da se pohvatamo za njega,tj,onaj prvi bi uhvatio kuku a mi za njega i kao ono; deda za repu ,baba za dedu...i, mi bi se tako vezali jedno za drugo,a on bih vikao; "jace,jos jace",sve dok se mi maleni nebi preznojili od silne vuce.Kad bih video da smo zapeli svom snagom,on bih pustao naglo stap, mi onako nespretni i mali,padali unazad jedni na druge...O, kako su bila lepa nasa detinjstva...Deda Voja,je svake godine iznosio sporet pod trem jedne strare supe i tu bi kuvao pekmez ...Mesao je pekmez dok se krckao i njegovo budno oko,pazilo na nas male.Ako bi kojim slucajem ,neko i razbio nos,koleno ili ga ujela pcela, trcali bi do njega uplakani a on bi na sve to samo rekao:" Aj' Bogati, nista to nije,procice odmah cim,olizes ovu varjacu(a varjaca,je bila veca i od nas),pa dok smo se redjali u lanac da polizemo ostatak _on bih svojim prstom umazao i nase obraze,bradu i nos...Ja nisam ,volela da me maze,i nisam volela toliko pekmez ...Kao da sam znala i tada da se neke fleke nikad ne skidaju sa nas?
Ostalo je mnogo fleka, i mnogih nema medju nama...Nema vise ni stare lipe...nema vise ni dede Voje,a nema vise ni onakvih detinjstva koje se pamte,po letnjim nocima kada smo umazani jurili svice...Ja sam verovala da ta svetlos dolazi sa neke druge planete,i da su te svetlece tackice dosle zbog mene...Sad, ni svica vise nema, ugasise se sa jednim detenjstvom...
Al' secanja jako mirisu na staru lipu,i neke fleke ostase na dusi.