Tragaci
Osluskujem tisinu u ovom jutru
Zatvarih prozre gledajuci u tmurno nebo,
Slika je nestvarna kao i moja dusa koje se lagano siri
za novi pocetak jednog dana!
Mnogo toga sam pozelela u ovom danu
Mnogo toga cu i da obavim,al'jedno znam da necu moci,
Da ti se priblizim,da te zagrlim,i da ti kazem...
I, sta bih da ti kazem nakon svega,
Nema se mnogo sta reci?
Rekli smo sve ,kroz cutanja;
Kroz one dane kada smo krenuli suprotnim stranama.
Odlazili smo da se nikad vise ne vratimo jedni drugima
Da se upisemo u knjigu prolaznosti,
Ti meni,kao najveca bol,
Ja tebi kao najveca greska.
Al' svakog maja,opet ti se vracam,
I ne kao zena koja te proklinje,ili zali.
Vec kao blaga ruka koja zeli da te pomiluje
da ti blagoslov preda,i svu srecu da ti pozeli
Za tvoja umorna stopala,jos umornije misli
od dugih lutanja,kroz svet mraka!
Za tvoju umornu dusu,od prevara,laznih nada!
Za izgubljene ljubavi koje te prevarise
i bez kajanja,bez reci ostavljali
na stanicama dalekih gradova!
Za lutalice kao sto smo bili Ti i Ja,
Za nas dvoje,koji smo rodjeni da se sastajemo i rastajemo
I opet na neki put da krenemo,
U veri da nas tamo ceka, ono za cim smo vecito tragali,
A tragaci u istini nikad nismo bili!