I, nedaj Boze,da me istina boli uvce,al' to je kao u onoj pesmici.
Godinama sam se "kidala" za mnoge stvari i ispravljala mnoge Drine.Ubedjivala,uveravala,dokazivala,zrtvovala za boljitak mog a i tudjih zivota,al' shvatila sam da nije vredelo.Za napred i bolje sutra su oni retki koji se rode.
Nisam naisla na korektnog pratioca,niti razumnijeg ortaka,pa sam se ubijala sama i nosila svu zrtvu na mojim ledjima.I,danas sam odlucila da zivim sa onom poznatom :"uzdaj se use i u svoje kljuse"...iskreno , nisam se bas nikad preterano ni nadala ni u koga ,osim u sebe.Ipak,jesam ponekad pozelela da se malo naslonim bar na kratko na neko rame i potpomogne kad najvise povucem...Vraga,tad sam bas najvise vukla,a taj ortakluk je lagano i bez naprezanja drzao uzde,cisto da me prevari.
U stvari, mene niko nije mogao prevariti.Ako su otisli u ubedjenju da su me presli,ili da su me nasukali na neku srtranu,ja sam zapravo dozvolila da tako bude! Ne,zato sto sam naivna ili glupa,vec iz zelje da tom nekom dam malo vise snage,volje i hrabrosti da krenu dalje,da se osamostale i podju sami u zivot.Samovoljno sam pristajala da ja budem u gubitku za dobrobit drugih...jer,sam oduvek znala koliko sam jaka i koliko mogu da se ponovo podignem i da krenem. Priznajem...previse sam verovala u sebe.
Ne retko sam pokazivala onu moju nezniju stranu koja se pocesto bunila i zahtevala od drugih malo paznje,al' brzo sam je suzbijala i ostavljala onoj gordoj, hladnoj,i sigurnoj zeni koja je gazila hrabro kroz ovaj zivot! Smetala mi je ona mala nezna sanjalica i kad god je ona bila na povrsini ,brzo sam je ismejavala i otudjivala od mene! Zbog toga sam dobijala ceste pridike i prebacivanja,kako nisam zenstvena i da imam vise muskih hormona u sebi...Mozda? Nemam blage veze,ali' znam da su me nervirale one zene koje se prenemazu,mazu,kukumavce,placu,da dobiju ono sto pozele!
Kod mene je bilo uvek samo jednom pitanje : _Hoces_ neces...mozes_ne mozes! I ,dalje nema zapomaganja.Ako,se neko necka,ili odugovlaci na odgovorima,za mene je to vec znak da nije kako treba...I,ja idem dalje! Mnogo puta su mi rekli da nisam veliki diplomata,da ne znam sa ljudima,da moram imati vise takta!
Ali,meni se zurilo,i ne volim da zivim u neizvesnosti..Dobro,ne uvek. Znala sam ja da iscekujem ida se ponadam, poverujem da pozelim.Ipak,sve sam unapred znala,sto i sad znam,da nema tog ko bi me prevario a da mu ja ne dozvolim.
Nije mi sve jedno i ima mnogo tih gresaka koje moram da ispravim radi sebe.Al' kako naslov kaze...znam i sigurna sam da sam bila mnogo vise "covek" u pravom smislu,nego oni prema meni.I, zato se osecam i dalje potpuna i cela!Sada pevam,i kazem: "Ma, briga me za sve, ja teram po svome :)) Ja imam svoje ciljeve i zivot mi uzvrati kada se najmanje nadam uvek lepim!
Nekad cu da se umorim...mozda i da zacvilim,al' znam da sam sposobna da se iz najvecih nedaca izvucem i ponovo uzdignute glave krenem u zivot i da se od srca nasmejem,sa tobom,vama,njima i ako treba zapavacu bas ovu iznad ...i,kazem;_ ja imam cemu da se nadam ,imam svoje snove za koje zivim!